Pod redateljskom palicom Marka Körblera i iskusnom snimateljskom ekipom, Coste Ipse i Borisa Krstinića, a na nekoliko lokacija u gradu Zagrebu, te van njega, završen je video spot za pjesmu Nikada više.
Lucas, kojeg su gledatelji imali priliku premijerno vidjeti na CMC-u, donosi novu snagu i svježinu hrvatske glazbene pop-rock scene, te i produkcijom video uradka zaokružuje sjajnu glazbenu priču singla Nikada više. U spotu se izmijenjuju dinamični kadrovi energične svirke banda, samog izvođača Lucasa, te zapleta sa ženskim licima, koja zaokružuju ljubavnu tematiku ove pop-rock skladbe. Sa video uradkom upotpunjen je ugođaj ovog glazbenog broja.

Sve novosti o Lucasu možete pronaći na njegovoj Facebook stranici.

Komercijalizacija i hiperprodukcija djeluju na glazbu kao i MMF na državu: nanesu puno štete i samo pojedincima napune džepove. Tomislav Bralić i klapa Intrade, perjanice klapskog terora u ovdašnjem eteru, rasprodanom su zagrebačkom Arenom dokazali da je pisma postala pismetina. Za štetu nitko ne pita...

Ne, nismo bili na koncertu u četvrtak u Areni, ako se to pitate. Niti se ovaj tekst bavi „spektaklom kakvog mogu napraviti samo najveći“. Ovdje smo da bismo pravim terminom imenovali sve ono što se događa na klapskoj sceni u zadnjih desetak godina, sve ono što je simbolički započelo od trenutka kada je klapa Cambi zapjevala na sprovodu Franje Tuđmana.

Teror klapa. Odnosno „klapa“. Navodnih. S obzirom na to da definicija klape uključuje isključivo 5 do 8 pjevača bez ijednog instrumenta, ovo što nam se „prodaje“ pod klapu, u najbolju je ruku ansambl, ma koliko god muzikolozi izmišljali nazive poput klapski bend, ugođajna klapa, koncertna, moderna, itd. Klape koje to nisu, postale su dio estrade taman u vrijeme kada je trend nepodnošljivih tamburaških hibrida, tipa Baruni i Gazde, polako umirao. No, mandolina se pokazala puno žilavijom od tambure.

Klape su nekad, zaključno s krajem osamdesetih, bile relativno rijetke i cijenjene. Bile su organizirane kao neformalna pjevačka društva, ali s ozbiljnim vodstvom i pomno biranim skladbama. Učestalog štancanja pjesama i albuma nije bilo, nastupi su bili sporadični i prigodni, ponekad bi se ušlo u studio s Mišom ili Oliverom… Radijski eter nije ni izbliza bio prepun klapskih skladbi, razni zabavni festivali također. Scena je, ako se o nekakvoj koherentnoj sceni uopće i moglo govoriti, bila izolirana, dozirana i stručno njegovana. Svaki je grad članove svojih istaknutih klapa znao po imenu, a često bi ih se moglo čuti kako pjevaju po konobama, njihovom logičnom habitatu. Bilo je to vrijeme kada priča o klapama nije bila lažno romantična.

Višeglasno a capella izvođenje danas ni pod razno ne bi prošlo test radiofoničnosti, stoga se pod izlikom očuvanja i brendiranja naše glazbene tradicije, od kraja devedesetih krenulo s uništavanjem iste. Fuzija klapskog pjevanja i zabavne glazbe, stvaranje radijskih hitova, obrađivanje Gibonnijevih i Oliverovih šlagera, izvođenje rock’n'roll evergreena, s klapskom pjesmom i ovdašnjom glazbenom ostavštinom imaju zajedničko koliko i Bajs s turizmom ili Hebrang sa stvarnošću. Zato kad „klapa“ Intrade (Intrejd, ako se pita Lanu Banely), predvođena samozadovoljnim Tomislavom Bralićem, napuni Arenu nastupajući s Ninom, Tonijem, Oliverom i Kondžom, „podebljani“ bendom koji im drži ritam, tada je bezobrazno govoriti o „trijumfu klapske pisme“. Ne, to je trijumf mainstream pop-benda, sastava koji nije tu zbog svog gušta, već zbog zarade i slave, što samo potpuno neupućenima može predstavljati nastavak slavne tradicije klapa Trogir, Sinj, Lučica…

Nema ništa lošega u tome što nekoliko vrsnih pjevača od svog pjevanja sasvim pristojno zarađuje i toliko su jaki da rasprodaju Arenu Zagreb. No skrivanje iza tradicijskih maski i glumljenje hrvatskog etno-brenda na održavanje razine kvalitete klapskog pjevanja ima razorno djelovanje. Da karikiramo, danas svaka dalmatinska ulica ima barem pet klapa, od kojih svaka ima aspiraciju snimiti CD, nastupiti na nekakvoj grupnoj fešti na Poljudu, a njihovi članovi sanjaju o karijeri solo izvođača. U stvarnosti, stadioni i arene neprirodna su okruženja klapama, snimanje albuma nikad im ne bi trebao biti prioritet, o nacionalnoj  slavi ne bi trebali niti razmišljati. Kad se klapska scena držala tih postulata i kada je klapa predstavljala nekoliko prijatelja koji vrijeme ubijaju pjesmom, tada je bilo i zimzelenih hitova. Na desetke njih. A što nam je donijela popularizacija i hiperprodukcija onoga što se danas predstavlja klapskim pjevanjem? U zadnjih deset godina „primila“ se samo „Da te mogu pismom zvati“, a za onu Bralićevu o stini-kušinu tek ćemo vidjeti. Toliko o kvaliteti i trajnosti

Nije tajna da trendovi ne nastaju sami od sebe, već ih glazbena industrija potiče, hrani i izmišlja; diskografski konglomerati izmuzli su pa odbacili gotovo svaki glazbeni pravac koji je pokazivao znakove popularnosti i mogućnost zarade. Bilo bi, pak, presmiono zaključiti da su ovdašnji glazbeni labeli imali sredstava i promućurnosti da doslovno izmisle trend, no bili su dovoljno mudri da zajašu val rastuće stilske odrednice iz Dalmacije, koja se prije desetak godina činila kao melem za uši izmučene Huljićevim estradnim marionetama. Kompromis ubija iskrenost, a komercijalnost ljubav, pa je tako brak iz interesa diskografa i klapa urodio raspodanim stadionima i arenama, ali i pokopao autohtone vrijednosti klapskih pjevača, koji su sada zvijezde. Barem oni koji su imali sreće da budu odabrani.

 IZVOR: ravnododna.com

Prateći kroz medije, jedna od članica grupe Feminem je nakon pobjede na Dori 2010. izjavila „dovest ćemo Eurosong u Hrvatsku, da napokon iskoristimo Arenu“ (Gloria, 07.03.2010.). Zanimljivo bi bilo čuti komentar na ovu izjavu danas, nakon što se nisu plasirale ni u finale, a pobjedu da ne spominjemo. Otkuda tolika samouvjerenost? Bezbroj puta se pokazalo da prognoziranje baš i nije pametno. Izjavljivanje gluposti, pokazujući tako razočaranost rezultatom, nastavilo se nakon povratka u Hrvatsku izjavom „da su se trebale prepiliti ili pokazati gaćice“ (24 sata, 28.05.2010.).

Godinu dana poslije sličan scenarij. Danima nas se sa Prislavlja uvjeravalo kako „ove godine imamo pravu eurovizijsku pjesmu, izvođača sa sjajnim vokalnim mogućnostima i scenskim nastupom“. Rezultat toga, još jedan debakl - Hrvatska bez finala Eurosonga. Pitam se da li je za ovakve rezultate potrebno svake godine potrošiti ogromna financijska sredstva pretplatnika javne televizije i zašto nitko od uredništva barem formalnosti radi, ne ponudi ostavku na mjesto  koje obnaša. Ne treba nam skupi izbor, već neka se dogovore tko nas predstavlja i sa kojom pjesmom i eto predstavnika... U svakoj ozbiljnoj tvrtci bi za poslovni neuspjeh dobili otkaz. Umjesto toga svake godine isti scenarij, sa istim osobama u glavnim ulogama.

Odlična je bila izjava gospodina Vladimira Mihaljeka-Mihe prilikom gostovanja u emisiji Večeras sa Zuhrom - „Za Doru, gdje bi mi trebali imati najjačeg izvođača, koji se najviše vrti, njega bi trebali slati u svijet da nas prezentira. Najedanput, amateri dođu. Pobjedi netko od amatera i vodimo ga u svijet, gdje se zapravo sramotimo. Nekad na području bivše Jugoslavije smo slali najbolje što smo imali u tom momentu. Mi danas krivo radimo. Ali što? Takva su pravila Dore, da ide onaj tko je tamo pobijedio, a pobijedio je onaj tko se možda ne sviđa nikome od nas.“

Iako još službeno nije raspisan natječaj za Doru 2012, te tako nije poznata koncepcija i sam odabir pjesama, tri su moguće koncepcije: odabir pjesama preko javnog natječaja, „reality show“ (2011. godina) ili neka nova treća po redu koncepcija. Gledanost i interes javnosti kako za Eurosong, tako i za Doru svake je godine sve manji i manji, pa nije čudio pokušaj uredništva oko promjene načina odabira pjesama te samog odabira izvođača kako bi se povečala gledanost.  Osim gledanosti, problem je i sve manji broj afirmiranih pjevačkih imena zainteresiranih za natjecanje (iako je svake godine pred žirijem težak izbor najboljih pjesama), a o tome prosudite sami?!.

Gledajući prošlogodišnju prvu emisiju Dore uplašio sam se da živim u neznanju, jer nisam shvatio koji je cilj te emisije. Odlučio sam pomoć potražiti na Internetu, kako bi pronašao odgovor, o Eurosong-u. Na službenoj web stranici stoji kako je Eurosong izbor za najbolju pjesmu. Gledajući, nisam imao dojam da biramo najbolju pjesmu. Iz znatiželje, odlučio sam pogledati novu koncepciju Dore. Moj interes trajao je do slijedeće grupe natjecatelja. Nakon toga prebacio sam kanal i gledao drugu tv postaju.

Moram priznati kako mi se ovakva koncepcija Dore nije svidjela, jer mnoge stvari u takvoj koncepciji nemaju smisla. Krenimo od početka.

Pozivni natječaj: u pozivnom natječaju stajalo je: na pozivni natječaj pozvani su svi koji  se žele prijaviti i doći na casting. Kandidate će izabrati struka i to ljudi iz glazbene industrije, njihovih udruga i društava, moglo se čuti kroz medije. Znači opet isti oni ljudi koji su i doveli Doru do tako male gledanosti. Slažem se da treba pružiti priliku svima koji su talentirani, ponavljam talentirani, da se predstave javnosti. No mišljenja sam da bi u svijet ipak trebali slati najbolje što Hrvatska scena može ponuditi i da Dora nije pravo mjesto gdje bi se predstavljali nekakvi amateri, u nadi za svojih „pet minuta slave“. Postoje emisije na komercijalnim televizijama gdje svako može doći i pokazati svoj talenat.

Takav način selekcije, tko će nastupiti na Dori putem nekakvog castinga je degradiranje onih izvođača, koji se profesionalno dugi niz godina bave glazbom. Koja je svrha takvog castinga za njih? Pokazati nekome da su dobri izvođači i bolji od nekih pojedinaca za koje nitko nije čuo !?   To nam je potvrdio i popis izvođača koji su prošli, na kojem nije bilo puno poznatih imena, već su to kako je napisao jedan portal „anonimusi“. Vjerojatno su sami  izvođači ocijenili da bi im sudjelovanje na castingu više štetilo nego koristilo, što mislim da je ispravna odluka. Zanimalo me čime su ti izvođači sa popisa koje ne znamo „očarali“ žiri, pa sam pokušao pronaći neki od videa na kojem se nalazi njihov nastup. Kako je razvojem Interneta svijet postao jedno veliko selo, brzo sam pronašao odgovor na moje pitanje. Zanimljivo je kako su se na popisu onih koji su prošli nalazili izvođači koji na videima ne mogu pogoditi tonalitet pjesme, a da ne govorim o pjevanju stranih pjesama. To se kroz  emisije i pokazalo. Bilo je interesantno vidjeti, da se Maksim Hozić, koji ima pjevačkog iskustva i koji je bolji od nekih izvođača koji su prošli nalazio u rezervama. Ne znam koji je bio kriterij za prolaz? Biti ili ne biti talentiran za pjevanje. To ste mogli procijeniti sami.

Smisao i cilj Dore Slijedeće pitanje koje sam si postavljao je koji je smisao i cilj Dore? Ima li ga uopće? Kroz emisije su prolazili kandidati te pjevali obrade stranih i domaćih pjesama i tako sve do kraja, dok se nije izabrao pobjednik. Ovakvom koncepcijom Dore totalno je izmijenjen krajnji cilj, koji bi trebao biti - izabrati najbolju pjesmu, a ne najboljeg izvođača. Mislim da je hrvatska javnost zasićena od reality showova, budući da smo u ne tako davno vrijeme imali prilike  pratiti ih na konkurentskim televizijama.

Koncepcijom, Dora je podsjećala na  emisije Hrvatske radio televizije, Studio 10 i Zvijezde pjevaju. Spojite li te dvije emisije u jednu, dobit ćete Doru. To ste mogli vidjeti po stageu koji nije bio puno izmijenjen, već dosta podsjećao na stageve spomenutih emisija. Prateći band je također u istom sastavu, kao i sound o kojem ne treba trošiti riječi.  To dokazuje kolika neinventivnost vlada kod onih koji su kreirali ovakvu koncepciju, te njome pokušali podići gledanost. Pričajući sa ljudima, ne da  nisu uspijeli podići gledanost, nego su je smanjili.

Što se tiče samih pjesama, one su se posebno naručivale za Doru. Baš me zanima kakve su to posebne pjesme za Doru? Glazba nije roba, te se ne može dijeliti prema njezinoj namjeni. Glazba je umjetnost koju čovjek stvara kada ima inspiraciju, a ne kada netko to od njega zatraži. Isto tako mi je nelogično da je organizator naručivao pjesme od točno određenih autora. Gdje stoji da su oni baš najbolji i da će u tom momentu napisati najbolju pjesmu?!

Postavljam si pitanje što bi moglo ostati od kvalitetne domaće glazbe, ukoliko se pojedini mediji „mačehinski“ nastave odnositi prema njoj. Glazba je umjetnost, sklad melodija i harmonija, no u pojedinim medijima ne tretira se tako, već isključivo kao sredstvo za zaradu novca i podizanje čitanosti ili gledanosti. Svjesni smo da je domaće glazbe u pojedinim medijima sve manje i manje… Da li si neko postavlja pitanje, nećemo li postati taoci strane glazbe, dok svoju ne cijenimo. Samim time, javlja se problem gdje prezentirati svoj glazbeni materijal? Pogotovo, ukoliko nudite kvalitetan materijal.  Nažalost, na javnoj televiziji, ukinuta je većina glazbenih emisija gdje ste imali priliku promovirati svoj glazbeni materijal. Čitam ovih dana, da je upitno vraćanje i jedine glazbene emisije Ritam tjedna. Ostaje vam samo nada da će vam video spot biti zavrčen u noćnom programu.  Mediji bi trebali biti otvoreni svakom pojedincu, pogotovo prema onima sa kvalitetnom glazbom, no nažalost nisu. Jedan dio medija, otvoren je samo prema onima koje popularno nazivamo „trash“ izvođači i „kvazizvijezde“, a drugi pod krinkom formatiranja uvode neka nova pravila tko smije, a tko ne smije u njihov eter. Svjestan sam da je velika hiper produkcija izvođača (upitne kvalitete) i glazbe. Zato bi tu trebali biti glazbeni urednici da procjene što je za njihov eter, a što nije. No nažalost, svjedoci smo da sve više radio postaja ostaje bez svojih kvalitetnih glazbenih urednika, jer im je „odozgo“ rečeno da ih više ne trebaju, a samim tim uklonjeni su sa svojim mišljenjem i radom iz etera. Tako se procjena više ne donosi na osnovi kvalitete, već na osnovi nekih drugih parametara, samo njima znanih. Prateći malo pojedine medije u Hrvatskoj, uočit ćete da za „trash“ izvođače nikada nije problem nešto objaviti, no ukoliko im pošaljete zamolbu za objavu nečega što je kvalitetno, a još k tome ste i nepoznato ime, onda ste u velikim problemima. Također, pojedini mediji daju si za pravo novi singl proglasiti hitom, iako je evidentno da se radi o plagijatu. Zaista moraš biti „vrhusnki glazbenik“ da bi inspiriran tuđom pjesmom napravio svoju. Uz to, ukoliko nemate glupu „PR priču“ za medije, teško da će ona biti objavljena. Očito da pojedini urednici u medijima ne mogu shvatiti da ne mogu svi glazbenici ili osobe koje se bave javnim poslom imati razmišljanje poput pojedinih „trash“ izvođača kojima je jedini cilj da se o njima piše, ali ne i ono što se piše, te da im služe samo za povećanje čitanosti ili gledanosti. Što imate gluplju “priču”, to su vam veće šanse za objavu. Osim glupih PR priča, na cijeni su i svi mogući skandali koje možete napraviti, kako bi dobili svojih pet minuta. Pojedini „izvođači“ kao da su pretplaćeni na određene medije. Kada otvorite pojedine portale ili pogledate emisije, ne morate razmišljati što ćete i o kome čitati ili gledati. Kvazizvijezda i trasha, koliko želite…

U Hrvatskoj kao da je postalo nepisano pravilo da sve što je novo, ili dolazi od nepoznatog autora nije dobro. Znači, dobro je samo ono što je od poznatog autora. Nažalost, ti poznati autori postali su dio glazbene mašinerije i industrije, te tako konfekcijski počeli  raditi za sve one koji su spremni platiti, bez obzira na glazbeno znanje i pjevačku kvalitetu izvođača za kojeg rade. Mišljenja sam da takvim potezom samo sebi ruše ugled. Ne vrijedi ovo pravilo samo za glazbu, već i za ostale pojedince u drugim djelatnostima koji žele ponuditi nešto novo i kvalitetno, drugačije od drugih. Sve mora biti prema nekim domaćim standardima.  Kvalitetu glazbe nažalost je nemoguće izmjeriti, da bismo rekli ovo je dobro ili najbolje, kao u sportu recimo. Ukoliko pretrčite sto metara u najkraćem roku, najbolji ste. Za glazbu to ne vrijedi. Sve se bazira na procijeni pojedinaca, koji kao nekakvi „Bogovi“ imaju pravo reći ovo je dobro ili loše.  Tako postoje neka nova pravila koja pjesma mora zadovoljiti da bi bila emitirana u njihovom programu, a sve to pravdajući se da se tako radi i vani. Baš me zanima, tko to vani primjerice na radio postajama blokira kvalitetnu glazbu? Mislim da je baš suprotno, da se blokira ono što ne valja. S druge strane postoje mediji koji kažu da vrte samo hitove. Tako ima radio postaja koje papagajski vrte jednu te istu play listu svaki dan, budući da vrte samo hitove. Čujem od pojedinaca da su zbog toga  prestali slušati radio postaje takvoga tipa, budući da  im je dosadilo papagajsko vrćenje jednih te istih pjesama koji su ti „Bogovi“ odlučili da su to hitovi. Pitam se kako će pjesma postati eventualni hit i doći do potencijalne publike i šire javnosti ukoliko neće biti izvođena u medijima? Da bi slušatelji ili gledatelji tražili određenu pjesmu u eteru, ona mora biti izvođena u eteru, kako bi se za nju i čulo. No, neki su ovo izokrenuli, pa očekuju da će slušateljsto  tražiti i znati za pjesmu i izvođača za kojeg uopće nisu čuli?! Vrlo interesantno razmišljanje…

Suradnja između glazbenika i medija morala bi biti obostrana. Glazbenici su tu da bi stvarali glazbu, te je kroz medije plasirali do publike. Da nema  glazbenika, što bi radio postaje emitirale u eteru? Tišinu?  Pitam se kako su pjesme, odnosno hitovi koje vrte pojedine radio postaje, postali hitovi? Sigurno ne tako što su ih svi mediji odbijali i govorili im „vrtit ćemo vašu pjesmu kada ona postane hit“. Danas u pojedinim medijima možete dobiti takav odgovor. Prema toj logici, za neke medije u Hrvatskoj, morali ste se roditi puno ranije i na nekom drugom mjestu da bi vam pjesma postala hit, a da bi vam je oni sada emitirali. Pa prosudite sami da li prikazano stanje u svakodnevici odgovara pričama da je već sada sve puno bolje i da smo konačno sazreli.